Tko je izmislio recikliranje? Prema popularnom mišljenju, recikliranje smo izmislili mi, ljudi, u trenutku kada smo počeli percipirati opseg ljudskog utjecaja na okoliš i postupno shvatili da moramo nešto učiniti ako želimo očuvati prirodu. Ne samo zato što je priroda lijepa, nego i zato što o njoj ovisimo. Bez vode, čistog zraka, biljnog i životinjskog svijeta – neće biti ni nas.
Međutim, prava je istina da recikliranje nije izmislio čovjek. Recikliranje je „osmislila“ majka priroda, a ono postoji koliko postoji i život na našem planetu. Naime, priroda je sama pronašla način da se biljke i životinje, čiji je životni vijek završio, razgrade i tako pomognu u stvaranju ili rođenju nečeg novog. Razgradnja organskih tvari je kroz složene kemijske procese omogućila veću plodnost tla, a samim time omogućila daljnji razvitak biljnog i životinjskog svijeta.
Prvo pravo recikliranje krenulo je s papirom
Razvojem ljudske civilizacije pravila igre na planetu postupno su se počela mijenjati. Ljudi su preživjeli i razvijali se zahvaljujući blagodatima prirode, no trebalo je dosta vremena da shvate kako prirodi treba i davati, a ne samo uzimati. Prema nekim izvorima, još 2000. godine prije Krista ljudi u Kini su primijetili da se plodnost tla može povećati korištenjem pepela i ostataka biljaka – stvaranjem komposta. U ta davna vremena ljudi su nesvjesno počeli reciklirati jer su zbog nedostatka resursa mnogi svakodnevno korišteni predmeti dobivali neke druge namjene.
No trebalo je proći još nekoliko tisuća godina da ljudi počnu upravljati procesom recikliranja, na način da počnu prikupljati i razvrstavati otpad i pretvore ga u sirovinu za stvaranje novog proizvoda. Krenulo je s papirom. Prema povijesnim istraživanjima, recikliranje papira prvi je put zabilježeno 1031. godine u Japanu. Stari se papir počeo prikupljati i koristio se kao sirovina za proizvodnju novog papira za slikanje i pisanje. No vjeruje se da je recikliranje papira krenulo iz drevne Kine, gdje je i izumljena proizvodnja papira u prvim godinama našeg tisućljeća.
Različite prakse recikliranja starog papira postupno su se širile po svijetu, a prvi mlin za recikliranje i proizvodnju papira izgrađen je u Americi 1690. godine. Poduzetnik i prvenstveno stolar William Rittenhouse rođen u Pennsylvaniji izgradio je mlin u kojem su se od starog platna i pamučnih tkanina razgrađivala vlakna od kojih se proizvodio papir. Međutim, i u to doba naglasak nije bio na ekologiji i očuvanju prirode nego naprosto na praktičnosti.
Plastika kao materijal koji je promijenio svijet
Najzad, početkom industrijske revolucije, tehnološkim razvojem i promjenama u načinu proizvodnje, počeli su se stvarati novi svijet i nova ekonomija. Iako su industrijske revolucije stvorile civilizaciju kakvu danas poznajemo i omogućile porast kvalitete života, sa sobom su donijele jedan veliki nusprodukt – ubrzano stvaranje velikih količina otpada. To moderno, takozvano linearno poimanje ekonomije počivalo je na principu „uzmi – proizvedi – baci“ i svijet se počeo suočavati sa sve većim problemom nezaustavljivog gomilanja otpada.
Zatim je sredinom prošlog stoljeća na red došao izum plastike koji je ponovno preokrenuo globalnu ekonomiju. Različite vrste plastike počele su se koristiti u cjelokupnoj industrijskoj proizvodnji, prehrambenoj, automobilskoj, tekstilnoj i nizu drugih industrija. No sve koristi iz masovne upotrebe plastike vrlo je brzo zasjenila činjenica o sve većem problemu otpada. Paralelno se snažno počela razvijati svijest o potrebi recikliranja.
Prelazak na kružnu ekonomiju je imperativ
Kao što različite vrste plastike imaju brojne prednosti i svojstva zbog kojih su ušle u masovnu upotrebu, tako je i recikliranje plastike postalo izazov zbog zahtjevnosti samog procesa recikliranja i visokih troškova. Ali kako je otpad, a time i plastični otpad, postao ozbiljna prijetnja cijelom ekosustavu, recikliranje je postalo nužnost i standard koji je nemoguće izbjeći. S gore navedene linearne ekonomije, postalo je jasno da je prelazak na kružnu ekonomiju imperativ neophodan za usporavanje klimatskih promjena, smanjenjem emisija CO2 i očuvanjem okoliša. U kružnoj se ekonomiji ništa ne baca, odnosno, otpad se koristi kao sirovina za proizvodnju novih proizvoda, a naglasak je na stvaranju i korištenju proizvoda za višekratnu upotrebu. U samu srž kružne ekonomije ugrađeno je recikliranje, ovoga puta ne zbog praktičnosti ili nedostatka resursa, nego iz potrebe da se aktivno zauzmemo za stvaranje zdravijeg, čišćeg i ljepšeg planeta. Kako za ljude, tako i za biljni i životinjski svijet.
Primjer održivosti u praksi
Toga su postale svjesne i industrije koje su usko povezane s proizvodnjom plastične ambalaže. Kao primjer pozitivne prakse, Römerquelle je na domaćem tržištu ponudio vodu koja dolazi u rPET bočicama. Što to znači za okoliš? To znači da je rPET boca proizvedena od 100 posto reciklirane plastike, uz iznimku čepa i etikete; i to uz čak 70 posto manje utroška CO2 u usporedbi s bocama proizvedenim od nereciklirane plastike. Istovremeno, recikliranjem samo jedne plastične boce ostvaruje se ušteda od 84 posto energije koja je potrebna za izradu iste takve boce od novih sirovina.
Polako ali sigurno, svi postajemo svjesni da ćemo morati preuzeti odgovorniji pristup održivosti i ekologiji nego što je to bilo do sada. Malim koracima, kao što su razvrstavanje otpada, korištenje višekratnih vrećica za kupnju u trgovinama te odabir proizvođača koji se u proizvodnji vode načelima održivosti, dajemo doprinos očuvanju planeta na kojem živimo.
