U društvu u kojem se i dalje često čuje da je nogomet ‘muški sport’, one su odlučile poslušati sebe, a ne buku oko sebe. Odlučile su osjetiti svoje JA. I upravo zato ova priča počinje na mjestu gdje se formira hrabrost: na terenu, na travi, tamo gdje njihove odluke postaju stvarnost.
Na terenu se ne čuje šum predrasuda. Čuje se samo ritam lopte, nogu i vlastitog daha. Tamo shvaćaju što znači biti slobodna, jaka i svoja. Nogomet ih je naučio disciplini, ali i intuiciji. Učio ih je kako prepoznati svoje granice i kako ih pomaknuti. Kako biti dio tima, a pritom ostati autentična. Kako raditi na sebi i kako stati kad treba udahnuti. Ta svijest o tijelu, ritmu i mentalnom fokusu postala je ključna u njihovom sportskom razvoju.
Upravo zato razgovor o hidraciji dolazi prirodno. Za njih, voda nije „još jedna obaveza“, nego prvi i najsnažniji korak u brizi o sebi. Učile su da se dehidracija pojavljuje puno prije žeđi; da jedan krivi gutljaj energetskog napitka usred treninga može više odmoći nego pomoći; da se koncentracija topi svaki put kad zanemare signal tijela. Uz dnevne školske obaveze, treninge i utakmice, njihove su rutine pune trenutaka u kojima se balans mora graditi svjesno.
Zato im Jana savršeno pristaje. Kao lagana, prirodna mineralna voda s uravnoteženim sastavom, ona postaje dio njihovog sportskog ritma, nešto što nije samo navika, nego ritual. Kada kažu da je Jana „njihov dnevni reset“, misle na onaj trenutak kad stanu, udahnu, otpiju gutljaj i osvijeste gdje su. A onda nastave dalje, brže, fokusiranije. Često spominju i poruke na bočicama, kratke rečenice koje im dođu kao mali mentalni poticaj.
„Kad vidim poruku ‘Vjeruj svom ritmu’, baš me pogodi“, kaže jedna od njih. „Kao da me podsjeti da je okej biti drugačija. Okej je igrati nogomet. Okej je biti JA.“
A što kažu o ženskom nogometu u Hrvatskoj? Ne samo da postoji, nego iz godine u godinu nezaustavljivo raste! Ženski nogomet u Hrvatskoj dugo je bio priča koja se gradila daleko od reflektora, bez velikih najava i pune medijske pažnje. Rastao je polako, kroz upornost djevojčica koje su prve dolazile na treninge, upisivale se u muške klubove i borile se protiv predrasuda. Kroz entuzijazam trenerica i trenera te kroz ekipe koje su se stvarale iz čiste ljubavi prema igri. Danas se ta slika postupno mijenja.
Sve je više klubova, sve je više djevojaka koje biraju nogomet kao svoj sport, a kvaliteta igre vidljivo raste iz sezone u sezonu. Sve to posebno je vidljivo kada razgovaramo s igračicama ŽNK Dinamo, djevojaka iz različitih dijelova Hrvatske, koje su se još kao djevojčice prve upisale u muške nogometne klubove i slijedile svoj san.
Iako je put do ravnopravne vidljivosti još dug, ženski nogomet u Hrvatskoj postaje prostor u kojem se grade samopouzdanje, disciplina i zajedništvo. On nije samo natjecanje, već i mjesto osobnog razvoja, prijateljstava i snova koji se ostvaruju korak po korak. Upravo takve priče, one o upornosti, strasti i identitetu, danas čine novu, sve snažniju sliku ženskog nogometa. Ove djevojke su uzori koji najbolje pokazuju da ustrajnost i ljubav prema sportu ruši sve barijere.
Donosimo njihove priče.
Petra Vladimir
“Nogomet je oduvijek bio dio mog svijeta”
Odrasla sam u Metkoviću, u ulici u kojoj se gotovo uvijek igrala neka utakmica. Moj brat i dječaci iz susjedstva bili su stalno s loptom, a ja sam, bez puno razmišljanja, bila dio te ekipe. Nogomet me privlačio odmalena, toliko da sam, u nedostatku ženskog kluba u gradu, jedno vrijeme trenirala karate. No, bilo je jasno da je to samo privremena stanica. Nogomet je bio i ostao moja prva ljubav.
Čim se u Metkoviću otvorio ženski nogometni klub, započela sam svoj put. Imala sam deset godina i osjećaj da sam napokon tamo gdje trebam biti. Sve što je uslijedilo, treninzi, utakmice, preseljenje u veći klub, dogodilo se prirodno, korak po korak. Danas igram u obrani, na poziciji stopera, i upravo se tu osjećam najviše svoja.
Iako sam kroz godine igrala na različitim pozicijama, s vremenom sam shvatila da mi obrana najbolje odgovara. U Dinamu sam, zajedno s trenerom, kroz treninge i utakmice došla do zaključka da je to mjesto na kojem mogu najviše dati. Volim osjećaj sigurnosti, smirenosti i odgovornosti koje ta pozicija nosi. Rekla bih da je moj stil igre čvrst, ali promišljen. Ipak, bez obzira na moju ulogu na terenu, nogomet je igra emocija, a nema ljepšeg trenutka nego kada cijela ekipa slavi gol.
Niz uspomena koje se ne zaboravljaju. Recimo, helikopter na terenu usred utakmice
Utakmice su nepredvidive, a koncentracija se gradi i gubi u valovima. Kada dođe do težih trenutaka, najvažnije je stati, udahnuti i podsjetiti se da nismo same i da budemo tu jedna za drugu. Povjerenje među suigračicama čini veliku razliku. Onaj osjećaj da će svaka odraditi svoj dio i pružiti si podršku stvara sigurnost, i na terenu i izvan njega.
Nogomet mi je donio i niz uspomena koje se ne zaboravljaju. Jedna od njih je i utakmica iz mlađih dana, kada je u 70. minuti na teren sletio helikopter i prekinuo susret. I danas se tome smijem, takve priče ostaju zauvijek.
Treninzi su poseban svijet. Najdraži dio mi je zagrijavanje, poznato kao ‘ševa’ ili ‘kolo’, trenutak kada se smijeh i dobra energija šire terenom. Kondicijski treninzi, priznajem, nisu mi omiljeni, ali i oni su dio procesa. Uz nogomet, studiram na Fakultetu elektrotehniče i računalstva. Uz dobru organizaciju, disciplinu i motivaciju, sve se može uskladiti. Nogomet mi je, osim putovanja i novih poznanstava, donio i nešto puno važnije, životne lekcije. Naučio me disciplini, upornosti i vjeri u sebe. Oblikovao me kao osobu.
Ženski nogomet u Hrvatskoj se razvija i to se osjeti. Sve je više djevojčica koje treniraju, sve je više klubova i kvaliteta igre raste. Vjerujem da bi uz veću medijsku vidljivost interes bio još veći i na tribinama i među onima koje tek razmišljaju o prvom treningu.
Kad se osvrnem, znam jedno: bez nogometa ne bih bila ista osoba. On je moj ritam, moj prostor slobode i moj način izražavanja. I tu priča još uvijek traje.
Ana Bartolović
“Ja se već 15 godina izvrsno zabavljam”
Nogomet je u mom životu prisutan otkad znam za sebe. Doslovno otkad sam prohodala, bila sam s loptom. Igrala sam s bratom i dječacima iz susjedstva, bez puno razmišljanja o tome je li to „za cure“ ili ne. To mi je jednostavno bilo prirodno.
S deset godina počela sam igrati u muškom klubu i bila sam prva djevojčica u ekipi. Kasnije nam se pridružila još jedna djevojčica, trenerova kćer, pa više nisam bila sama. S dečkima sam igrala do 14. godine, koliko je to bilo moguće. Trener je vrlo rano prepoznao da imam želju i potencijal za dalje te mi je predložio prelazak u ŽNK Agram. Tamo sam nastavila svoj nogometni put prije dolaska u Dinamo.
U prijašnjem klubu igrala sam stopera, punih pet-šest godina. No, ulaskom u mlađu reprezentaciju, prebačena sam na poziciju desnog beka i to mi se odmah svidjelo. Ta pozicija mi daje više slobode, bliže sam protivničkom golu i imam više prostora za igru. Na terenu mi je jako važna suradnja s krilnim i veznim igračicama. Volim dijagonale, volim sudjelovati u igri i možda pomalo neobično, ali više volim asistirati nego zabijati golove. Svoj stil igre opisala bih kao nesebičan, promišljen i brz.
Što je teže, obrana ili napad?
Ako gledamo iz perspektive ekipe, rekla bih da je obrana lakši dio igre nego napad. Puno komuniciramo i imam povjerenje u suigračice, znam da će mi čuvati leđa ako dođe do problema. Ipak, nogomet je nepredvidiv i tijekom utakmice možeš završiti u gotovo svakoj situaciji, zato smatram da je važno znati se snaći u svemu.
Od nogometnih uzora, oduvijek mi je bila draga američka nogometašica Alex Morgan. Osim nje, volim gledati i Neymara, možda ne nužno kao uzor, ali kao igrača u čijoj igri uživam. Priprema za utakmicu kod mene je poprilično opuštena. Volim se šaliti, slušati glazbu i na taj način se opustiti prije izlaska na teren. Tako se psihički najbolje pripremim za igru.
Puno mi znači atmosfera unutar ekipe. Kada te suigračice prihvate, opušteniji si, sigurniji i lakše pokažeš ono što znaš. Trener je, naravno, također važan dio te priče. Mi se u ekipi stvarno trudimo prihvatiti nove cure, pomoći im ako zapnu i dati im do znanja da nisu same.
Poruka djevojčicama koje tek počinju: ne odustajte
U petnaest godina koliko igram nogomet, uspjela sam diplomirati na studiju ekonomije, trenirala sam djecu i paralelno gradila svoj sportski put. Sve je to bilo moguće zahvaljujući dobroj organizaciji i velikoj ljubavi prema nogometu.
Situacija sa ženskim nogometom u Hrvatskoj, po mom osjećaju, ide nabolje. Sve je više gledatelja, sve više prijenosa utakmica i općenito veća medijska prisutnost. Zna se dogoditi da me ljudi zaustave, pitaju kako smo prošle, koji smo na tablici, kada igramo sljedeću utakmicu i kažu da će doći gledati. To se prije nije događalo, barem ne meni.
Kad usporedim igranje u muškom i ženskom klubu, rekla bih da je u ženskom nogometu prisutna veća povezanost. S curama se jednostavno bolje razumijem. Nije da su me dečki ikada odbacili, ali ovo je ipak moje društvo. Nakon treninga odemo na kavu, povezane smo i bliske, i to se osjeti na terenu.
Poruka koju bih poslala djevojčicama koje razmišljaju o nogometu jednostavna je: ne odustajte. Ne slušajte negativne komentare i predrasude. U ženskom nogometu možete doživjeti puno lijepih stvari, od putovanja, prijateljstva i iskustva koja ostaju za cijeli život. Ja sam se kroz nogomet zbližila s nekoliko cura koje danas smatram svojim najboljim prijateljicama. Putovala sam, upoznala nove zemlje i kulture, i sve to zahvaljujući nogometu. I najvažnije, već petnaest godina se iskreno zabavljam.
Lotta Rendulić
“Uvijek mi je bilo drago čuti – ej, cura te predribljala”
Nogomet je dio mog života otkad znam za sebe. Odrasla sam s loptom i isprobala gotovo sve sportove s loptom u kojima sam se dobila priliku okušati. Igrala sam košarku, odbojku, ali nogomet je vrlo brzo postao jedini koji je ostao. Doslovno cijeli život igram nogomet i nikada nisam imala dilemu je li to moj sport.
U Dinamo sam došla prije dvije godine, a na terenu igram na poziciji lijevog krila ili špice. Brzina i tehnika su moje jače strane, a već od prvih dana na igralištu bilo mi je prirodno igrati na lijevom krilu, izvući se prema sredini i napasti gol. To mi dolazi instinktivno, kao nešto urođeno. Mogu igrati i desno, ali lijeva strana mi je ipak najprirodnija.
Volim driblati, volim igru jedan na jedan i volim biti u pokretu. Zbog toga mi je Neymar uvijek bio uzor, njegov stil igre, kreativnost i sloboda na terenu. Od ženskih igračica, uzor mi je Aida Hadžić. Iako je moja suigračica u ŽNK Dinamo, ona je igračica s ogromnim iskustvom, prošla je puno toga i od nje se zaista može puno naučiti.
Svoj stil igre najjednostavnije bih opisala kao borben. Volim dati sve od sebe na terenu, biti aktivna i uključena u svaku akciju. Komunikacija sa suigračicama mi je izuzetno važna. Većina nas se druži i poznajemo se godinama, što se itekako osjeti u igri. Kada vidim koja je slobodna, lopta ide odmah, bez razmišljanja. To povjerenje i ta povezanost dolaze iz toga što dobro funkcioniramo kao ekipa.
Kako ‘zaraditi’ žuti karton za vrijeme poluvremena?
Nemam neke posebne rituale prije utakmice, ali imam svoj mali mir. Prije dolaska na stadion volim slušati glazbu i biti u svom svijetu. U svlačionici je atmosfera opuštena, puštamo raznu glazbu, od „žive“ muzike do trasha. I uvijek je veselo. Više si ne dopuštam da me trema preuzme. Smijeh i dobra energija su mi najbolja priprema za utakmicu.
Jedna od najčudnijih situacija koje pamtim dogodila se dok sam igrala Futsal. Bila je pauza na poluvremenu, otišla sam na WC i vratila se na teren, odnosno barem sam tako mislila. Cure su me gledale i smijale se, trenerica isto, a ja nisam imala pojma što se događa. U tom trenutku dobila sam žuti karton. Tek kasnije sam saznala, zapravo smo sve tada saznale, da tijekom poluvremena moraš tražiti dopuštenje suca da odeš na WC. Nitko to nije znao, ali žuti karton je ostao, kao i dobra priča za prepričavanje.
A što se tiče generalno stanja u ženskom nogometu u Hrvatskoj, ženski nogomet u Hrvatskoj danas je u puno boljoj situaciji nego prije, kada sam ja počinjala. Sve je više prijenosa utakmica, tribine se znaju lijepo napuniti, pogotovo na derbijima. Osjeti se veći interes i to je nešto što me stvarno veseli.
Djevojkama koje razmišljaju o nogometu poručila bih da se ne boje i da jednostavno probaju. Neka se ugledaju na svoje idole i neka krenu, čak i s dečkima, kao što sam i ja. Meni je uvijek bilo posebno drago čuti: „Ej, cura te predribljala.“ Nogomet te jača i fizički i mentalno, a mjesta uvijek ima za one koji žele pokušati.
Nogomet mi je donio puno više nego što sam ikada očekivala. Naučio me drugačije gledati na stvari, ojačao mi psihu i oblikovao me kao osobu. I to je, na kraju, ono najvažnije.
Ana Filipović
“Ustrajnim radom možete doći do ciljeva koje zamislite”
Nogomet je u mom životu prisutan odmalena. Odrasla sam igrajući se s prijateljima i bratićima na ulici, s loptom koja je uvijek bila dio našeg druženja. Ta ljubav prema igri pratila me kroz cijelo djetinjstvo. Iako sam u prva tri razreda osnovne škole trenirala rukomet, s deset godina sam s bratom otišla na trening u lokalni nogometni klub i tada je sve krenulo svojim putem.
Zanimljivo je da sam na početku igrala u napadu. Prvo u mlađim muškim kategorijama, a zatim i nakon prelaska u ženski klub. Čak i kad sam došla u Dinamo, još sam igrala kao napadač. No, spletom okolnosti i zbog nedostatka golmanica u ekipi, kroz razgovor s trenerom otkrila sam da zapravo mogu puno dati na vratarskoj poziciji. Tako sam završila na golu i tu sam se u potpunosti pronašla.
Nogometne uzore biram prema osjećaju. Navijačica sam FC Barcelone, pa je Messi logičan izbor. Kada je riječ o vratarskim uzorima, moram spomenuti Manuela Neuera, igrača čiji stil, sigurnost i mirnoća na terenu ostavlja snažan dojam.
Nemam posebne rituale prije utakmice, ali glazba je neizostavan dio moje pripreme. Kao i oblačenje dresa i kopački. U svlačionici uvijek svira glazba, netko je zadužen za playlistu, a ja se uz glazbu tada pokušavam maksimalno fokusirati, vizualizirati utakmicu i ono što me čeka na terenu.
Jedan trenutak s derbija kao podsjetnik zašto volim biti na golu
Od svih lijepih trenutaka u dosadašnjoj karijeri, posebno mjesto zauzima osvajanje Hrvatskog ženskog kupa prošle godine u lipnju. Bio je to prvi trofej koji je seniorska ekipa Dinama osvojila i to je uspomena koju ću uvijek pamtiti. Tu je i prva pobjeda protiv najvećih rivala prije nekoliko godina i ti trenuci koji ostanu zauvijek urezani.
Jedan od dražih trenutaka iz novijeg vremena dogodio se u utakmici protiv Hajduka, kada smo pobijedile 3:2, a ja sam obranila slobodni udarac. Takvi trenuci su podsjetnik zašto volim biti golmanica.
Kada uspoređujem igranje u muškom i ženskom klubu, moram priznati da mi je igranje u ženskoj ekipi draže. Osjećaj prihvaćenosti je drugačiji. Dok sam igrala u muškoj ekipi, imala sam dojam da predrasude nisu dolazile toliko od dečkiju, koliko od njihove okoline. Nije bilo uobičajeno da cura trenira s njima. U ženskom nogometu se ipak bolje razumijemo, povezanije smo i lakše funkcioniramo kao ekipa.
Od nogometašica koje posebno volim pratiti izdvojila bih Aitanu Bonmatí, španjolsku zvijezdu FC Barcelona Femení. Iako se ženski nogomet ne može uspoređivati s muškim, vjerujem da sitnim koracima napredujemo. I sportski i medijski. U zapadnim zemljama i Americi ženski nogomet je daleko vidljiviji, ali i kod nas se situacija mijenja nabolje. Sve je više prijenosa utakmica, više gledatelja i sve više djevojaka koje se odlučuju za nogomet. Kad sam ja počinjala, bilo nas je puno manje. Vjerujem da puno toga kreće upravo od medijske vidljivosti, kada djevojčice mogu vidjeti utakmice na televiziji ili društvenim mrežama, lakše se poistovjete i požele pokušati. Danas se tribine polako pune, čak i ljudima koji nemaju izravnu vezu s klubom, pogotovo kada se igraju derbiji.
Djevojkama koje tek počinju trenirati poručila bih da vjeruju u svoje snove. Da znaju kako se ustrajnim radom može doći do ciljeva koje zamisle. Važno je slušati savjete trenera i autoriteta, ali jednako tako i slušati sebe. Uz strpljenje i rad, sve dođe na svoje mjesto.
Nogomet mi je donio puno više nego što sam očekivala prijateljstva, poznanstva, uspomene i putovanja u gradove i države koje vjerojatno nikada ne bih posjetila. Donio mi je i osjećaj odgovornosti. Kroz nogomet postaneš discipliniraniji, samosvjesniji i naučiš uskladiti sve ostale obaveze u danu.
Trenutno studiram sportski menadžment, a nogomet je i dalje središnji dio mog života. U odnosu na muški nogomet, u ženskom nogometu zbog fizičkih predispozicija više do izražaja dolaze tehnika i taktika i upravo je to ono što ovu igru čini posebnom.
Nika Petarić
“Od dvorišta do stadiona: kako je nogomet postao moj način života”
Nogomet je u mom životu prisutan od najranijeg djetinjstva. Prije nego što sam ga krenula trenirati “službeno”, igrala sam s tatom u dvorištu. Upravo tamo sam se zaljubila u loptu i u samu igru. Sa sedam godina krenula sam trenirati u muškom klubu i, kao i mnoge moje suigračice kasnije, bila sam jedina djevojčica u ekipi u svom kvartu. Zanimljivo je da su, baš kad sam ja bila na odlasku iz tog kluba, počele dolaziti i druge djevojčice pa se može reći da sam im barem malo utrla put.
Igram na poziciji krila. Još od najranije dobi treneri su me, zbog brzine, stavljali na tu poziciju i tu sam se s vremenom i isprofilirala kao igračica. Brzina je nešto što me prirodno definira na terenu. Od nogometnih uzora, oduvijek su mi bili dragi Neymar i Messi, jer sam od malena pratila Barcelonu. Od domaćih igrača, otkako sam u Dinamu, nekako sam posebno zavoljela Brunu Petkovića. Iako ne igramo istu poziciju, sviđa mi se njegov stil igre.
Najdraži trenutak u nogometu mi je postizanje pogotka. Taj osjećaj veselja ne može zamijeniti ništa drugo, pogotovo kada se radi o derbiju. Moj stil igre opisala bih kao jednostavan. Ne volim dugo držati loptu, ne ulazim često u driblinge i ne volim komplicirati. Rekla bih da igram jednostavno, brzo i efikasno. Ako bih to morala sažeti u tri riječi, upravo tako: jednostavno, brzo i efikasno.
S obzirom na to da igram u napadu, od mene se očekuje da doprinesem golovima: asistencijom ili pogotkom. Ipak, smatram da nam je svima primarna odgovornost faza obrane, a tek onda napad. Obrana je temelj iz kojeg sve kreće.
Ove sezone igramo visoki presing, a on uvijek kreće od špice. Kada napadačica krene, cijela ekipa ide za njom, vezni red, obrambena linija, i svi se dižemo visoko. Tako treniramo i tako igramo ove sezone. A priprema za utakmicu uključuje analizu protivnika. Drugim riječima, gledamo snimke njihovih utakmica, analiziramo dobre i loše strane. Ipak, kako većinom igramo domaću ligu, međusobno se dobro poznajemo, znam koja je igračica brža, koja sporija i kakav tko stil igre ima.
Najdraži dio treninga mi je tzv. „zrenda“ ili „ševa“, pogotovo kada treneri igraju s nama. Tada je uvijek opušteno, uz puno smijeha i zezancije. Volim i dio treninga kada radimo završnicu, pucanje po golu.
U nogometu, kao i u svakom timskom sportu, povjerenje među suigračicama je ključno. Ne moramo baš sve biti najbolje prijateljice, ali na terenu se ne smiju vidjeti nikakve nesuglasice. Sve moramo funkcionirati kao ekipa. To gradimo kroz druženja prije i poslije treninga i utakmica. Mora postojati doza šale i opuštenosti jer to nas zbližava.
‘Ne slušajte priče da je nogomet muški sport’
Već smo dugo godina zajedno kao ekipa. Uvijek dođe netko novi, ali jezgra ekipe je dugo ista. Imamo otvoren odnos i otvoreno razgovaramo o svemu. Svaki komentar shvaćamo kao dobronamjernu i konstruktivnu kritiku jer znamo da to doprinosi cijeloj ekipi i boljim rezultatima. Tako funkcionira i mentoriranje novih igračica, kažemo im da se nemaju čega bojati, da se opuste i da nema pritiska.
Ženski nogomet u Hrvatskoj definitivno raste. Već dugo igram seniorski nogomet i taj napredak je itekako vidljiv. S 15 ili 16 godina već sam igrala seniorske utakmice, jer tada nije bilo toliko mlađih kategorija kao danas. Iz kadetskog se gotovo odmah prelazilo u seniorski nogomet. Danas to više nije moguće, potreban je razvoj, sazrijevanje i praćenje sve bržeg tempa igre. Profesionalizam je na višoj razini, igračice su fizički spremnije, a kvaliteta je viša. To se vidi i po broju klubova koji se bore za vrh, prije se unaprijed znalo tko će osvojiti prvenstvo, a danas je sve neizvjesno do samog kraja.
Mlađim curama poručila bih da ne slušaju predrasude da je nogomet muški sport. Neka probaju, a ako im se svidi, neka nastave. Svaki dan treba raditi na sebi i trenirati. U ženskom nogometu možda je lakše doći do prilike nego u muškom jer nas je manje, ali mogućnosti postoje, od reprezentacije do velikih natjecanja. Sve je moguće uz rad i vjeru u sebe.
Lucija Vunić
“Nogomet kao ritam: moja priča iz veznog reda”
Nogomet je u mom životu prisutan otkad pamtim. Igrala sam ga još u vrtiću. Odrasla sam u Zadru, a u to vrijeme tamo još nije bilo ženskog nogometnog kluba, pa sam nogomet počela igrati s dečkima iz kvarta na ulici, u igri, bez puno razmišljanja. S osam godina krenula sam trenirati u klubu i tada je nogomet postao dio moje svakodnevice.
Od samog početka nekako sam se prirodno pronašla na poziciji veznjaka. Iako sam znala igrati i stopera, sredina terena mi je oduvijek najbolje odgovarala. To je pozicija na kojoj se osjećam sigurno i gdje mogu najviše dati. Prvi igrač kojeg sam počela pratiti bio je Cristiano Ronaldo. Nemam uzora u klasičnom smislu, ali kod njega mi se uvijek sviđala disciplina, mentalitet i pristup igri.
Vezni igrač sudjeluje u izgradnji napada, povezuje obranu i napad i ima veliku odgovornost u ritmu igre. Iako mi je i obrana bila zanimljiva, vezni red je ono u čemu zaista uživam. Najdraži trenutak na terenu mi je izgradnja napada, onaj osjećaj kada imamo kontrolu nad loptom i igrom. To mi je najljepši dio nogometa. Svoj stil igre bih opisala u tri riječi: borbena, smirena i odgovorna.
Bitno je učiti iz grešaka i ne ponavljati ih
Pozicija veznjaka traži stalnu koncentraciju. Držiš sredinu terena, paziš da se igra ne raspadne, da lopta ide sigurno i da ekipa ostane povezana. Važno je biti čvrst, odgovoran i imati osjećaj za cijelu igru, jer upravo tu se vidi koliko ekipa funkcionira kao jedno.
Povjerenje među suigračicama je temelj svega. Ekipa mora disati kao jedno. Na terenu ne smijemo biti individualci nego ekipa. To se gradi komunikacijom, tijekom igre, ali i izvan terena. Isto vrijedi i kada dođe nova igračica. Trudimo se razgovarati s njom, pomoći joj da se osjeća prihvaćeno, sigurno i dio ekipe.
Kada se dogovorimo za presing, sve mora biti savršeno usklađeno. Svaka od nas zna kada treba krenuti, gdje treba biti i u kojem trenutku. Tajming je ključan, jer jedan krivi korak može otvoriti veliki prostor protivniku. Zato je važno da svaka od nas bude sto posto prisutna i fokusirana na svoj zadatak kako bi presing uspio. Osim toga, na svojoj igri stalno radim. Uz timske analize i povratne informacije od trenera, često i sama gledam snimke utakmica. Pokušavam vidjeti što sam mogla bolje, gdje sam pogriješila i što možemo popraviti kao ekipa. Bitno mi je učiti iz grešaka i ne ponavljati ih.
Priprema za utakmicu za mene je prije svega mentalna. Nastojim očistiti glavu od svih drugih stvari, smiriti se i izaći na teren s potpunim fokusom na ciljeve koje sam si postavila. Tada znam da mogu dati maksimum.
Uz nogomet, studiram na Kineziološkom fakultetu, smjer kondicijska priprema sportaša. Voljela bih se i dalje profesionalno baviti nogometom, a kasnije ostati u sportu kao kondicijski trener. U svakom slučaju, vidim se u sportu.
Ženski nogomet u Hrvatskoj ide naprijed. Možda malim koracima, ali napredak je vidljiv. Prije nekoliko godina još je bilo neobično da cure igraju nogomet, a danas je to postalo normalno. Sve je više djevojaka koje treniraju, više klubova i kvaliteta lige raste. Prostora za napredak još ima, u uvjetima, infrastrukturi i medijskoj popraćenosti, ali vjerujem da se ide u dobrom smjeru.
Mlađim curama poručila bih da vjeruju u sebe i svoje snove. Da ne dopuste da im išta stane na put i da u nogometu prije svega uživaju. Iz vlastitog iskustva, mogu reći da mi je nogomet mi je donio puno prijateljstava, putovanja i iskustava, ali najvažnije, životne lekcije. Naučio me disciplini, strpljenju i vrijednostima koje ostaju za cijeli život.
Helena Spajić
“Nogomet me naučio da budem prisutna u svakom trenutku. I u obrani i u napadu”
Nogometni put započela sam trenirajući s dečkima, u muškom nogometnom klubu Borac iz Bakra. Kada sam tek krenula, bila sam jedina djevojčica u ekipi, a kasnije nam se pridružila još jedna cura. Ipak, moram reći, iako sam igrala u muškom klubu, nikada se nisam susrela s predrasudama, uvijek sam bila prihvaćena i ravnopravna dio ekipe.
Godine 2010. napravila sam sljedeći korak i prešla u ženski nogometni klub Rijeka. Na terenu igram na poziciji vezne igračice. To je pozicija na kojoj sam se oduvijek najbolje snalazila. Treneri su to rano prepoznali, a ja sam se u toj ulozi odmah osjećala prirodno, kao riba u vodi.
Možda zbog toga, od nogometaša posebno volim Messija. Njegova igra i mirnoća na terenu uvijek su mi bili inspirativni. Nemam poseban ritual prije utakmice. Jedno vrijeme imala sam sretne čarape, ali to je ostalo u prošlosti. Danas mi je najvažniji fokus. I glazba u svlačionici prije izlaska na teren, to je trenutak kada se smirimo i pripremimo za utakmicu.
Povjerenje čini razliku na terenu
Pozicija veznjaka nosi veliku odgovornost. Moraš biti prisutna i u obrani i u napadu jer sve ide preko sredine terena. Ako vezni red nije na razini, teško da će cijela ekipa funkcionirati kako treba. Zato je važno ući u utakmicu maksimalno fokusirano, znati se prilagoditi situacijama na terenu i zadržati motivaciju. U tome puno pomažu suigračice. Međusobno se motiviramo, bodrimo i dižemo jedna drugu kada je najpotrebnije.
Nogomet me naučio da odgovornost i fokus nisu teret, nego snaga. Kada znaš svoju ulogu i vjeruješ ljudima oko sebe, igra postaje jednostavnija, a pritisak manji. Upravo to povjerenje, u sebe i u ekipu, čini razliku na terenu, ali i izvan njega. U trenutku kada se osjećaš prihvaćeno i sigurno, možeš se u potpunosti posvetiti igri i dati ono najbolje od sebe.
Kada nove igračice dođu u ekipu, važno mi je da im pomognemo da se što lakše uklope. Podrška i pravilno usmjeravanje su ključni. Trudimo se stvoriti atmosferu u kojoj mogu pitati sve što ih zanima i u kojoj se osjećaju prihvaćeno. Jer samo kada se svi osjećamo sigurno i povezano, možemo funkcionirati kao prava ekipa.
Kreativni koncept: RTL Native tim
Intervju: Ira Kralj
Fotografija: Pavao Bobinac
Likovno oblikovanje i video: Mihovil Radauš
Make-up: Patricija Hebratović
Sadržaj nastao u suradnji s Jana.
